Popularni zagrebački bistro na Googleu ima 4.5. Moj ručak bio je za čistu jedinicu
Indexovi novinari nigdje nikad ne jedu besplatno. Platimo svoja jela, ne predstavimo se da smo novinari i pišemo točno što mislimo.
Već sam nekoliko puta čula za Bistro Špajzu, lokal na adresi Prilaz baruna Filipovića 2a, i to uglavnom u kontekstu povoljnih gableca, velikih porcija i činjenice da je ondje gotovo uvijek gužva. No, uz pohvale se često provlačila i jedna zamjerka - da hrana baš i nije bogzna što.
Odlučila sam to provjeriti iz prve ruke, a dodatni razlog za posjet bila je i ocjena na Googleu. Nešto više od 1200 recenzija donijelo joj je visokih 4.5, što je na prvi pogled djelovalo obećavajuće. Ipak, nakon ručka mogu reći da mi nije baš jasno čime je toliko gostiju oduševljeno.
U Špajzu sam stigla nešto iza 14 sati, kada je vrijeme za gablece već prošlo. Unatoč tome, lokal nije bio prazan. Nekoliko stolova već je bilo zauzeto, a gosti su i dalje pristizali na kasniji ručak. Na prvi pogled činilo se da je riječ o mjestu koje ima svoju stalnu publiku i u koje se ljudi rado vraćaju, što je dodatno podiglo moja očekivanja.
Što se nudi i po kojim cijenama?
Ponuda jela tog dana bila je prilično raznolika, od klasičnih kuhanih jela do mesnih specijaliteta i tjestenine. Krem juha stajala je 5 eura, varivo od buče i ječma 4 ili 6 eura, ovisno o porciji, a špek fileki mogli su se naručiti za 8 eura.
Od konkretnijih jela u ponudi su bile lazanje bolonjez za 10 eura, gulaš od junetine za 14 eura, teleće pečenje za 15 eura, carsko meso u sweet chilli umaku za 12 eura te pohani kotlet s povrćem za 12 eura.
Cijene su možda nekada bile pristupačne, no sada su u rangu s cijenama u većini mjesta u Zagrebu koja su specijalizirana za gablece. Bez obzira na cijene, odlučila sam se za lazanje bolonjez i pohani kotlet s pečenim krumpirom i povrćem. No, bolje da nisam.
Lazanje koje su trebale ostati u kuhinji
Već kada su tanjuri stigli na stol, nije mi trebalo dugo da shvatim kako se neću osobito puno najesti. Prve su na red došle lazanje bolonjez, koje su već na pogled djelovale prilično neprivlačno. Količinski je svega bilo i više nego dovoljno, no okus i izgled pričali su drugu priču.
Ovdje se, očito, radi o lazanjama pripremljenima u velikoj posudi, iz koje se zatim odreže komad, podgrije i posluži gostu. Takav način pripreme sam po sebi nije problematičan i sasvim je uobičajen u restoranima koji nude dnevna jela. Problem nastaje kada ono što se nalazi na tanjuru nije dobro.
Lazanje su bile zagorene, suhe i gotovo potpuno bezukusne. Nije bilo ni traga onom bogatom, sočnom nadjevu i slojevima umaka koje očekujete od ovog jela. Sve je djelovalo kao da je već neko vrijeme čekalo da završi na nečijem tanjuru, a podgrijavanje nije uspjelo popraviti dojam.
Dodatni problem bilo je maslinovo ulje kojim su lazanje bile prelivene. Imalo je neugodan, užegao okus koji se posebno isticao i dodatno pokvario već ionako loše jelo. Nekoliko zalogaja bilo mi je sasvim dovoljno.
Ni pohani kotlet nije spasio ručak
Nakon takvih lazanja nadala sam se da će barem pohani kotlet popraviti situaciju. Nažalost, ni to se nije dogodilo. Porcija se sastoji od dva pohana kotleta, pečenog krumpira i povrća, što na papiru zvuči kao sasvim pristojan i konkretan ručak.
Međutim, sve što je stiglo na stol bilo je tek mlako. Kod jela poput pohanog mesa to je posebno nezgodno jer pohanje gubi svoju privlačnost, a cijeli tanjur ostavlja dojam kao da je predugo čekao prije posluživanja.
Ni samo meso nije bilo bolje. Imalo je onaj neugodan okus svinjetine koji mi posebno smeta, a pohanje nije bilo dovoljno da ga prikrije. Krumpir i povrće također nisu ostavili dojam zbog kojeg bih ih posebno izdvojila. Ukratko, na tanjuru nije bilo ničega što bi me potaknulo da poželim još koji zalogaj.
Nakon dva jela koja su podbacila na različite načine, teško je pronaći nešto pozitivno u ovom ručku. Jedno je bilo zagoreno i bezukusno, drugo mlako i neugodnog okusa. Ni porcije ni cijene u takvoj situaciji ne mogu biti dovoljna utjeha.
Bih li se vratila?
Špajza očito ima ono što je potrebno da privuče goste: raznoliku ponudu i klasična jela koja ljudi vole jesti tijekom radnog tjedna, a činjenica da su gosti dolazili i nakon uobičajenog vremena za gablece pokazuje da lokal ima svoju publiku.
No, popularnost i dobra ocjena na internetu ne znače nužno da će iskustvo biti jednako dobro za svakog gosta. Naravno, moguće je da sam odabrala dva loša jela ili da je moja posjeta bila iznimka, ali teško mi je zanemariti činjenicu da od svega što sam naručila gotovo ništa nije bilo dobro.
Kod restorana koji se oslanjaju na dnevne menije i velik broj gostiju očekujem barem da hrana bude svježa, topla i ukusna. To nisu osobito visoki kriteriji, nego minimum koji bi svaki restoran trebao zadovoljiti. S obzirom na to da u Zagrebu ne nedostaje mjesta na kojima se za sličan novac može pojesti pristojan ručak, zasad nemam poseban razlog za povratak.
