Foto: Index

ZAGREBAČKI bistro Fotić posljednjih je nekoliko dana u centru pažnje nakon što ga je potpredsjednica vlade Martina Dalić nazvala "niskoprofilnim restoranom koji nije baš na nivou".

>>>OBJAVLJUJEMO MAILOVE MARTINE DALIĆ Ovo je dokaz da je Plenković znao baš sve o Agrokoru<<<

I baš kad pomislite da ste vidjeli sve, hrvatska stvarnost ponovno vas iznenadi pa politički skandal odjednom postane reklama za simpatični zagrebački bistro u vlasništvu Nikice i Željke Badrov.

A prije nego što skandali postanu brand ili slogan turističke zajednice ("Mala država za velike skandale"), odlučili smo posjetiti ovaj "niskoprofilni restoran" kako bismo provjerili je li u pravu potpredsjednica vlade ili, pak, brojni domaći i strani gosti, a oduševio je i kritičara New York Timesa koji ga je pohvalio tijekom svog boravka u Zagrebu.

Ovo su naši dojmovi.

Hrvoje

Iskreno, ne znam što je toliko zasmetalo gospođi Dalić i na kakve je restorane navikla, ali odmah po ulasku u restoran, bilo mi je jasno da se radi o snobovskom preseravanju osobe koja je vjerojatno željela impresionirati svoje podjednako snobovski raspoložene kolege koje su valjda navikle raskošnije žderati na račun poreznih obveznika.

Radi se o zaista ugodnom ambijentu u centru grada, a s obzirom na to da je ovo moj prvi posjet Fotiću, nisam siguran je li popunjenost do gotovo posljednjeg mjesta uobičajena pojava ili rezultat nedavne "reklame" (fotografije nešto praznijeg prostora smo snimili nakon večere, netom prije zatvaranja restorana).

Bilo kako bilo, pronašli smo mjesto i naručili hranu koju, dobro je znati, nismo dugo čekali.

Ja sam se odlučio za domaće njoke na maslacu s orasima i dimljenim sirom s placa (grammar nazi u meni ne može izdržati a da ne upozori autore menija na tipfeler "palaca"). Gospođa koja nas je poslužila bila je iznimno pristojna i profesionalna i to vjerojatno ne bi ni bilo vrijedno spomena da se u relativno kratkom vremenu nisam uvjerio kako se pristojnost i profesionalnost očito ne podrazumijevaju u svim restoranima. Ukratko, posluga u Fotiću je, da parafraziram gospođu Dalić - na nivou.

Što se same hrane tiče, lagao bih kad bih rekao da sam bio oduševljen, a još više boli to što ne mogu u potpunosti popljuvati Dalićku i reći da je u krivu oko apsolutno svega. S druge strane, njezin se komentar odnosio na činjenicu da se ne radi o nekom razvikanom i ekskluzivnom restoranu, a ne na samu hranu, ali eto, u moru pozitivnih komentara vezanih za ambijent, lokaciju i poslugu, moram priznati da me sama hrana nije oborila s nogu.

Možda se nisam odlučio za najjači izbor na meniju, možda kuhar nije bio raspoložen, a možda je presudilo i to što nisam bio pretjerano gladan. Sve u svemu, da moram izabrati mjesto za tajne sastanke, a da se pritom želim i dobro najesti, možda bih izabrao Fotić, ali ne bih se odlučio za njoke s orasima i sirom.

S druge strane, sad je vrijeme da se vratimo važnijim stvarima i vidimo hoće li se Plenković pobrinuti za to da gospođa Dalić napusti položaj i ubuduće jede "na nivou", u "visokoprofilnim" restoranima, ali na vlastiti račun.

Ivana

Čim smo stigli pred bistro Fotić, odmah mi je postalo jasno zašto se Martina Dalić sa svojim dečkima iz mailova sastala baš tamo, unatoč tome što "nije na nivou". Točnije, valjda nije na njihovu nivou.

Fotić je izuzetno šarmantan restoran podijeljen u tri dijela. Prednji dio mnogo je svjetliji od ostatka restorana i gleda na ulicu, dok su ostala dva dijela nešto tamnija, "skrivenija", te vas do njih vodi nešto poput hodnika između šanka i blagajne. Ti stražnji dijelovi restorana idealni su za prve dejtove, večere u kojima napucavate dugogodišnjeg partnera ili valjda sastanke na kojima u tajnosti dogovarate Lex Agrokor s financijašima i pravnicima.

Dalićka je Fotić opisala i kao "niskoprofilni" restoran i to zaista stoji. Ako želite biti viđeni, Fotić nije mjesto na koje biste trebali otići. Međutim, ako želite uživati u ručku ili večeri u privatnosti, Fotić je idealno mjesto. Toliko je "niskoprofilni" da biste hodajući Gajevom ulicom u Zagrebu, unatoč velikoj terasi ispred, vrlo lako mogli proći ispred tog restorana, a da ga i ne primijetite. 

Prolaz do zasebne dvorane u prizemlju koju Dalićka spominje u mailu nismo uočili, ali ako ta prostorija postoji vjerujem da je tamo zaista osigurana potpuna privatnost pa čak i što se mobitela tiče pošto je čak i u glavnim dijelovima restorana signal veoma slab pa se morate osloniti na WiFi.

Kada smo Hrvoje i ja stigli na svoju istraživačku večeru, gosti u restoranu bili su uglavnom opušteni, mlađi ljudi, poslovnjaka nije bilo ni na vidiku pa se osoba zapita nije li Dalićka sa svojim kompanjonima ipak malo previše odstupala od tamošnje redovne klijentele i tako privlačila i više pažnje nego što bi privukla u nekom restoranu "na njezinu nivou". Međutim, čim smo sjeli i čim je do nas stigla konobarica, i to se razjasnilo.

Fotić je restoran u kojemu možete pričati o bilo čemu, bilo kojom glasnoćom, bez straha da će vas slušati stolovi do ili da će vas konobari svako malo prekidati, jer je atmosfera izuzetno opuštena. Konobarica je tu kad je trebate, ali vas ne pila prekidanjima poput "je li sve u redu?" ili "trebate li još nešto?".

Ne postoji onaj uštogljeni restoranski osjećaj (zbog kojeg je Dalićka ovaj restoran vjerojatno opisala kao "ne na nivou") kad konobar cijelo vrijeme "sokolari" oko vas u strahu da ćete biti nečim nezadovoljni. Imate osjećaj kao da biste se usred večere mogli dignuti i samo prošetati da razgledate ostatak restorana i da vas nitko ne bi čudno gledao.

Osoblje restorana zaista ostavlja dojam kao da svakog gosta doživljavaju potpuno jednako te da ih ne bi iznenadilo ni da tamo uđe, primjerice, Severina, ali i da oko nje ne bi skakali vjerojatno ništa više nego što su skakali oko mene i Hrvoja.

Cijene u Fotiću nisu pretjerano niske, ali nisu ni pretjerano visoke. Tipične za restorane u centru Zagreba. Najskuplje jelo može se pronaći za oko 180 kuna, dok je najjeftinije među glavnim jelima 60 kuna.

Ja sam naručila jednostavnu piletinu s povrćem iz woka i rižu koja košta 65 kuna. Porcija je zaista ogromna pa nisam mogla pojesti sve do kraja. Hrana je ukusna. Nisam se raspametila okusima i neću tu piletinu pamtiti do kraja života, no bilo je ukusno.

Od ostalih tehničkih, restoranskih stvari još bih izdvojila da ćete uz hranu odmah dobiti kombinaciju vrlo ukusnog kruha i pogačica te dodatke za jela, poput sira i sličnog, a konobari su iznimno brzi i vrlo jasni u iznošenju ponude hrane i pića. 

Ambijent je prilično "kućni". Fotić je pomalo "hipsterski" uređen restoran s mnoštvom detalja od kojih dominiraju fotografije ptica na zidovima, a neobični stolovi i stolice daju pomalo antikni štih.

Sve u svemu, vrlo ugodan restoran u koji bih se vjerojatno vratila, a o tome da "nije na nivou" rekla bih samo - na nivou nije bilo ono što se događalo u Fotiću, a ne sam Fotić.