ČETRDESET godina nakon najveće nuklearne katastrofe u povijesti, Černobil i dalje izaziva jezu, ali i duboku fascinaciju. Kako danas izgleda stajati u sjeni zloglasnog Reaktora 4?

Upravo o ovoj temi porazgovarat ćemo s Jeniom Bilous, ukrajinskom producenticom najnovije serije "Černobil: Unutar katastrofe" koja je provela vrijeme snimajući na samoj lokaciji u Černobilu, Pripjatu i zoni isključenja. Jenia nam donosi jedinstven pogled iza kamere, od strogih sigurnosnih protokola i teške atmosfere na setu, do dirljivog iskustva rada s preživjelima čije je povjerenje morala pažljivo zadobiti.

O tome kako Ukrajina danas pamti ovu tragediju i kakav je stvarni, ljudski utjecaj snimanja na jednom od najopasnijih mjesta na svijetu, ali i drugim temama, pročitajte u nastavku.

Što vas je najviše iznenadilo u vezi Černobila i Pripjata kada ste stigli, nešto što niste očekivali na temelju fotografija ili prethodnog istraživanja?

Najviše me iznenadilo to koliko je sve isprva djelovalo normalno. Očekujete nešto vrlo dramatično, gotovo filmski od prvog trenutka. Ali elektrana izgleda kao i svako drugo industrijsko postrojenje, ljudi rade, sve je strukturirano i kontrolirano. Potrebno je neko vrijeme da shvatite gdje se zapravo nalazite.

No, kako smo se kretali kroz lokacije, nešto se počelo nakupljati. Naša ruta bila je gotovo poput sekvence, od Kontrolne sobe 3 do Kontrolne sobe 4, zatim crpne stanice, i konačno bliže Reaktoru 4. Korak po korak, atmosfera je postajala teža i sve više ste mogli osjetiti povijest. Bila je to tiha, rastuća napetost.

Pripjat je djelovao drugačije na jedan drugi način. To nisu samo ruševine. To je prostor koji se čini zaustavljenim u vremenu, negdje između prošlosti i sadašnjosti. Nije potpuno nestao, ali više nije ni živ.

Naravno, svi smo vidjeli fotografije ili arhivske snimke i prepoznali ta mjesta. Ali vidjeti ih na slikama je jedno, to djeluje daleko, gotovo kao priča. Biti tamo osobno je potpuno drugačije. Vi to ne samo da promatrate, već i osjećate. Na neki način postajete dio toga, makar i samo na kratko vrijeme.

Je li postojao neki trenutak kod samog reaktora koji vas je, emotivno ili vizualno, ostavio bez riječi?

Teško je prenijeti kakav je zapravo osjećaj danas stajati blizu Reaktora 4, jer to nije jedna emocija već mješavina koja se razvija tijekom kratkog vremena koje tamo provedete. Gotovo da nema trenutka za pauzu i razmišljanje. Posao zahtijeva da se stalno krećete, stalno snimate. No, osjećaji se u vama razvijaju tiho, gotovo sami od sebe.

Prvo se javi znatiželja. Shvatite da stojite pored jednog od najpoznatijih mjesta u povijesti nuklearne energije i, na trenutak, to se ne čini stvarnim.

Zatim se nešto promijeni. Iako znate da je zračenje kontrolirano i sigurno za kratak posjet, javlja se suptilan osjećaj nelagode. Postoji napetost između fascinacije i straha, znatiželje i poštovanja, koja ostaje s vama na svakom koraku.

Biti ispod samog luka je preplavljujuće. To je ogromna građevina. Njezini razmjeri i spoznaja da ispod nje leži uništeni reaktor stvaraju snažan osjećaj strahopoštovanja i, u isto vrijeme, osjećaj koliko je ljudska civilizacija zapravo krhka.

I na kraju, ono što ostaje s vama je svojevrsna težina. Jer ovo mjesto nije samo fizički objekt – ono nosi težinu povijesti: evakuaciju, napuštene gradove, uništene živote. Manje je riječ o onome što vidite, a više o onome što poslije nosite sa sobom.

Koja je lokacija u Pripjatu na vas ostavila najsnažniji emotivni dojam i zašto?

Za mene su najsnažniji emotivni dojam ostavile škole i vrtići u Pripjatu. Grad je nekada bio velik i pun života, bilo je oko pet škola i petnaest vrtića, ako se ne varam – a sada su svi napušteni.

Na ovim mjestima imate osjećaj kao da je sve stalo u jednom jedinom trenutku. Još uvijek vidite male krevete, igračke, crteže, svakodnevne stvari koje su djeca ostavila za sobom. Zbog toga se priča čini vrlo stvarnom, a ne samo nečim iz povijesti.

Kao majku malog djeteta, to me se posebno duboko dojmilo. Možete osjetiti da je to nekada bio svijet pun mladog života i budućnosti. A onda je, odjednom, sve nestalo. Sve to ponovno pokazuje koliko je naš život krhak i nikada ne znate što će se dogoditi sljedeće sekunde.

Postoje li dijelovi Pripjata koje javnost i filmaši rijetko viđaju? Jeste li mogli pristupiti nekom od njih?

Da, naravno. Pripjat je bio vrlo velik grad. U prošlosti je imao sve: tvornice, podzemne objekte, administrativne prostore. Prirodno, postoji mnogo mjesta koja ljudi i filmaši rijetko vide. No, brojne od tih lokacija nisu dostupne, ne samo zbog zračenja, već i zato što su fizički nesigurne. Mnoge zgrade su u vrlo lošem stanju i ulazak u njih može biti opasan.

Za nas je sigurnost uvijek bila na prvom mjestu. Unaprijed smo obišli lokacije i sva mjesta za snimanje su bila pažljivo odabrana i unaprijed odobrena. Mjesta koja bi potencijalno mogla biti opasna nisu se ni razmatrala za snimanje niti za ishođenje dozvola.

Kako je Černobil prisutan u ukrajinskom nacionalnom identitetu, je li on izvor tuge, otpornosti ili nečeg složenijeg? Također, što biste voljeli da međunarodna publika razumije o Černobilu, a trenutno ne razumije?

Mogu odgovoriti iz svoje osobne perspektive. 

Černobil je podsjetnik na to koliko život može biti krhak. Tu se ne radi samo o zračenju. Radi se o izgubljenim domovima, izgubljenim obiteljima, prekinutim životima. Za mnoge je ljude u jednom trenutku promijenio sve.

Danas, tijekom rata, taj se osjećaj vraća na vrlo stvaran način. Izgubljeni domovi. Izgubljene obitelji. Strah. Neizvjesnost. Zato nam Černobil sada nije dalek, možemo istinski osjetiti kroz što su ti ljudi tada prolazili.

Istovremeno, Černobil predstavlja i otpornost. Govori o tome kako su ljudi nastavili živjeti nakon svega. A to danas, tijekom rata, snažno odjekuje među Ukrajincima.