Foto: Vedran Buble

2014. proveo sam više od pola godine u Južnoj Americi, 2015. sličan vremenski rok posjetivši Filipine, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju, a sljedeća dva mjeseca imat ćete priliku jednom tjedna na Indexu čitati moje doživljaje iz Tajlanda i Burme...

>> Putopis Tajland 1. dio: Kako se promijenio moj stav o notornoj turističkoj prostitutki<<<

>>>Bio sam egzotični kućni ljubimac u čudnovatom domu Tajlanđana<<<

>>>Kako sam za dlaku stradao od maloljetničke bande<<<

>>>Zaboravite Bora Boru, Maldive i Mauricijus, ovo je tropski raj za džep svakog Hrvata<<<

Devet dana "robinzonske izoliranosti" na Koh Kutu bilo je više no dovoljno da se probude oni stari nemiri koji valjda čuče u svakom putniku i koji od njega tako sebično i proždrljivo traže nešto novo, drugačije i intenzivnije. Priznat će mnogi, radi se svojevrsnom putu bez povratka, jer raskršća se nižu svakim sljedećim korakom, a sretan je onaj koji se ima nečem vratiti, nekoj tvrđavici za koju djetinje vjeruje da je nitko i nikada neće srušiti.

Umijeće čekanja

Uvjeren sam kako je jedno od važnijih stvari koje putnik može naučiti - umijeće čekanja sljedećeg iskustva. Naime, prečesto u životu jurimo za novim događajima, a čim jedno završi, javlja se zrnce nespokoja kojeg bjesomučna potraga hrani vješto poput najplodnije zemlje. U svakodnevnom životu to možda i nije toliko izraženo jer sustav od nas stvara robote koji nemaju ni vremena ni potrebe postavljati si pitanja, međutim tamo negdje u dalekom i tuđem svijetu, gdje su izlozi uvijek naizgled prepuni, vremena za razmišljanje barem ima u neograničenim količinama.

Niti sam Coelho, niti je ovo Alkemičar, ali bit će da je tako nekako. Kako god, moja sljedeća destinacija trebala je predstavljati nešto dijametralno suprotno od tropskog otočnog raja koji me do maločas sladio. Notorna Pattaya ilitiga najpoznatija destinacija seksualnog turizma na ovoj sumnjivoj ravni. Put do tamo u teoriji je trebao biti jednostavan, dva sata trajekta i pet autobusa, a onda je svoje prste po tko zna koji put umiješala ta vanzemaljska tajlandska opuštenost za koju je nemoguće reći je li dar ili prokletstvo.

Tajlandska opuštenost - prokletstvo ili dar?

Nakon dvosatne vožnje do kopna, na trajektnom pristaništu ukrcali smo se u nekakav vlakić koji nas poveo samo e da bi nas ostavio petstotinjak metara dalje. Putnike koji su išli za Bangkok, tamo je čekao autobus, a nas četvorica, žigosani naljepnicom "Pattaya" na majci, bili smo prisiljeni čekati našu radilicu u toj kaotičnoj, ali nadasve uređenoj košnici zvanoj tajlandski zemaljski prijevoz. Nakon pola sata napokon su nas ugurali u trošni kamiončić koji nas je, opet nimalo iznenađujuće, vrlo brzo ispljunuo pred jednom turističkom agencijom u centru grada.

Nismo se imali što žaliti. Napredovali smo sporo, ali sigurno. Međutim, onda smo u uredu saznali kako smo u tom izluđujuće sporom gmizanju prašnjavim ulicama zakasnili na autobus u 14 sati te kako moramo čekati sljedeći. Hajde, što se mora nije teško. Tri i pol sata kasnije, gotovo sedam otkako smo krenuli s Koh Kuta(po rasporedu smo već trebali biti u Pattayi), na cesti pred agencijom zaustavio se kombi. Pa da, to je taj VIP autobus koji su nama obećali! Sjajno! Marin i ja sjeli smo otraga, ruski par u sredinu, a taman kad smo trebali krenuti, niotkud se pojavio jedan lokalac s velikim prekrivenim kavezom.

Vožnja s pijetlom šampionom

Isprva nismo ništa pitali, no znatiželja je oduvijek igrala neku svoju igru. Na izrazito skromnom engleskom objasnio nam je da prevozi pijetla kojeg u Chonburiju sutradan očekuje meč za obranu naslova prvaka. Naravno, borbe ovih životinja zabranjene su i na Tajlandu, ali kad mračna podzemlja diljem svijeta tako velikodušno udomljuju raznorazne čarobne aktivnosti, mjesta za još jednu uvijek se može naći sve dok generira interes. A on je, barem ako je vjerovati ovom Don Kingu ovdašnjeg kokošjeg svijeta, enorman.

Kilometri su se nastavili topiti u jeftinim lažima, a jedino o čemu sam razmišljao bilo je kako što prije stići na cilj. Nadao sam se da ćemo tih 300-njak kilometara prijeći u barem pet sati i u Pattayu ući nešto iza 22 sata, dovoljno rano da se pošteno naspavamo i dovoljno kasno da nam ništa ludo ne pada na pamet. Međutim kada je prošlo deset, a svjetla grada nisu se pojavila na obzoru, instinktivno sam na mobitelu pogledao gdje se nalazimo, kad ono šok! Pattayu smo ostavili barem tridesetak kilometara iza sebe. Gdje idemo? Što se događa", vrisnuo sam sa zadnjeg sjedala.

Nije valjda riječ o otmici?

Nekoliko puta ponovio sam upit, no onaj lokalac samo je odvraćao: "Ok! Ok! No problem!" Da sam se kojim slučajem nalazio u Južnoj Americi, vjerojatno bi u tom trenutku kući već slao oproštajne poruke, razmišljajući kolike su zapravo šanse da uopće izvučem živu glavu. No kako je takvo što na Tajlandu praktički nemoguće jer nije dio kulture i svjetonazora, zaključio sam kako mu je vlasnik pijetla vjerojatno platio da ga odvede direktno u Chonburi, grad koji se nalazi 60 kilometara sjeverno od Pattaye. Mi smo glupi turisti koji ništa neće shvatiti, a njih dvojica odradit će to na obostrano zadovoljstvo.

Kad sam počeo prosvjedovati i tražiti natrag novac, pozivajući se na neku imaginarnu profesionalnost, samo se nasmiješili, svjesni kako im ne možemo ništa. Pola sata kasnije zaustavili smo se pred nekim napuštenim skladištem, gigantska željezna vrata otvorila su se uz filmski cvilež, a vlasnik pijetla zadovoljno je ušetao u ono što predstavlja tajnu lokaciju ovih zloglasnih borbi. "Pattaya! Now! No problem", promrmljao je na koncu vozač tako bezbrižno kao da je upravo neplanski stao natočiti gorivo, a ne napravio nešto što bi ga u Europi vrlo vjerojatno stajalo posla.
Dobrodošli na Tajland!

Neka vrata u životu bolje je ne otvarati

Bilo je zaista bespredmetno žaliti se. Pred hostel smo stigli nešto iza ponoći, sedam i pol sati kasnije no što smo trebali i to mrtvi umorni i potpuno pregladnjeli. Jedino dobro u svemu bilo je što smo u Pattayi gdje sve radi 24 sata dnevno, od prodavaonica i restorana, do štandova s voćem i masažnih centara. Na brzinu smo večerali i bacili se u krevet, skupljajući snage za naredna tri dana. Da budem sasvim iskren, nismo znali što očekivati, pripremali smo se na najgore, no na Pattayu nas ništa nije moglo pripremiti.

Netko je jednom rekao da u tom bezobrazno kratkom ljudskom vijeku valja sve probati i dugo sam vremena više-manje uporno slijedio tu "istinu", međutim vjerojatno uvjerljivije no bilo koje drugo iskustvo, Pattaya mi je pokazala da je neka vrata bolje ne otvarati jer nastranost ljudskog uma može potresti i one najstabilnije stupove na kojima gradimo ovu iluziju zvanu život. Moguće je da sam prekritičan, možda je humanije zadnje godine na zemlji provesti u Pattayi, otvarajući posljednje poklone života, no zavaljen u fotelju pred električnom kutijom, ali volio bi da sam te "slike" ostavio u mračnom podrumu civilizacije, umjesto što sam povješao po dnevnom boravku svoje svijesti.

Turisti uživaju u večeri, a kraj njih se u ringu mlate dječica

No krenimo redom. Sljedećeg jutra iznajmili smo motor i krenuli na obližnju Jomtien plažu. Iako su pijesak i more bili relativno čisti, s obzirom na to da se radi o velikom gradu, šokirala nas je količina raznoraznih glisera i jet-skijeva koji su jurcali uokolo. Možda najneprivlačniji bili su prostori za kupače, ograđeni nekim gigantskim crnim plutačama. Izdaleka su izgledali kao ljudski kavezi. Ipak, pristojno smo se proveli, sunčali se, jeli voće, kupali i čitali knjigu. Dosadno popodne presjekli smo posjetom jednom od restorana uz plažu, a u hostel se vratili tek u večernjim satima i to samo nakratko kako bi se otuširali i spremili za premijerni izlazak.

U centru grada, popularnom "Pattaya beer gardenu" čekao nas je Englez Chris, lokalni couchsurfing šampion, koji nas je umjesto na madrac, obećao poleći na prostirku mračnih tajni ovoga mjesta. Nešto iza osam sati stigli smo na zakazano mjesto, a na našu preneraženost, središnji dio ovog restorana zauzimao je ring za tajlandski boks, gdje su se pred očima radoznalih gostiju mlatili osmogodišnjaci. Iako me Chris uvjeravao da je riječ o kazalištu, nikako se nisam mogao pomiriti s prilično snažnim udarcima koje su si zadavala ova dječica i to samo kako bi zabavila bogate goste.

Kako je 500 američkih vojnika prije 57 godina pokrenulo lavinu

Još žvačući poveći komad srdžbe, sjeo sam za stol. "Ako te ovo potreslo, možda je bolje da ni ne ulaziš u Walking street. Ha, ha", cerekao se Chris. "Znaš, do 1960. ovo je bilo ribarsko selo, a svoj dramatični preobražaj duguje Vijetnamskom ratu. Priča kaže kako je sve ovo što vidiš danas počelo 29. lipnja 1959. godine, kada je 500 američkih vojnika iz obližnje vojne baze Korat došlo na tjedan odmora i zabave. Iznajmili su nekoliko kuća i bogato nagradili lokalce za sve prohtjeve koje su im ispunili, a toliko su se dobro zabavili da su glas o čudesnom mjestu pronijeli prvom bazom, a onda i cijelom Amerikom."

"Pola stoljeća je prošlo, a ovo je što dobiješ kad pustiš da mjesto razvija nezasitna čovjekova mašta - tisuće noćnih klubova i javnih kuća te najveću populaciju prostitutki, gay i transgender osoba u ovom dijelu svijeta. Svi su tu samo zbog jednog. Ispunjavanja svakojakih želja i zarade. Najbolja stvar od svega jest što tu u pravilu dolazi (najčešće živjeti) starija klijentela u mirovini, tako da cijene vjerojatno nikada neće porasti. Pattaya se nema razloga mijenjati, uvjeren sam da će biti ista i za još stotinu godina."

Pattaya - magični paralelni svijet u kojem je i sve moguće i sve dozvoljeno

Da dobijete okvirnu sliku, Chris je 40-godišnjak koji je 2010. došao u Pattayu na godišnji odmor i nikada se nije vratio. U međuvremenu je radio nekoliko poslova i pronašao "ženu svog života", 20-godišnju djevojku iz Myanmara koja i nakon 36 mjeseci zna isključivo osnove engleskog jezika. Chris kaže da nikada ne namjerava napustiti ovo mjesto, jer je ono sve što je ikad tražio. Pattaya ima sjajnu klimu, divnu prirodu i jeftina je. U svakom smislu. Povratak u Englesku predstavljao je povratak u surovu svakodnevicu, a Pattaya je bila i ostala magični paralelni svijet u kom je i sve moguće i sve dozvoljeno.

Razgovor se taman počeo rasplamsavati kad nam se pridružio Ben, 22-godišnji Nizozemac koji je odnedavno kao nekakav menadžer počeo raditi u Bangkoku, a koji gotovo svaki vikend stiže u Pattayu na provod. Ben je došao u pratnji svoje tajlandske djevojke, a iako se na prvi pogled činila kao najfinije biće na svijetu, čim je otišla napudrati nos, Ben je rekao neka nas ne zavarava njen izgled. Riječ je, kaže, o vrlo perverznom biću koje svakog vikenda inzistira na još nekoliko random ljudi u našoj hotelskoj sobi. Upravo nevjerojatno, nitko me nikada nije tako otvoreno upoznao s vlastitom djevojkom.

Detaljne upute za vrhunski provod

Razgovor o Pattayi domala je skliznuo tamo gdje se i očekivalo. Ben i Chris tumačili su nam kako je najisplativija vrsta zabave tzv. "Soap masaža" jer se za stotinu eura dobije cijeli cocktail raznoraznih užitaka. Ništa manje zanimljiv nije nam bio ni traktat o go-go barovima. "Ako ti se tamo neka djevojka svidi, trebaš pregovarati s menadžerom i dogovoriti tzv. "bar fee". On će prihvatiti da djevojka napusti radno mjesto za 30-tak eura, međutim nikad nemoj ništa kombinirati, dok nisi sve riješio s djevojkom. Čim postignete dogovor, odvedi je na drugo mjesto gdje je piće jeftinije, a ona nema proviziju"...

Pozorno slušajući upute, u jednu sam se ruku osuđivao jer je sve objašnjavao tako detaljno kao da ja eto samo čekam startni pucanj da krenem u lov, a onda sam shvatio da sam se samim posjetom Pattayi uredno svrstao u pretinac. Većina ljudi tu dolazi s jasno zacrtanim ciljem, a rijetki su oni poput mene koji se, bez stvarne želje da prstiće umoče u to veliko jezero bluda, žrtvuju samo kako bi dragim čitateljima približili ovo suludo mjesto. Ha, ha. Ni Chris mi nije povjerovao pa se ubrzo ispričao i otišao kući, a Ben nas je u društvu svoje djevojke poveo u Walking street, centar zabave ovog grada.

Grlom u jagode

Isprva me sve uvelike podsjetilo na bauljanje po razularenoj francuskoj četvrti New Orleansa, gdje žene svoje obnažene supružnike šetaju na uzicama, a turistima naplaćuju bičevanje tih "kućnih ljubimaca". Sjećam se kako smo onomad ušli u jedan od stotinu barova u nizu, kad je crnoputa hostesa ugurala epruvetu žestice među svoje obilno poprsje, s vrata me uhvatila za kosu i nabila mi glavu na dojke, vješto se nagnuvši da mi iscijedi whiskey u usta. Moja suputnica Sanja osuđivački me pogledala, a svega nekoliko sekunda kasnije i nju je zadesilo isto. Nitko nikada nije bolje uveo u štimung noćnog kluba.

Pattaya je bila sve to, ali i puno više. Kako je Ben bio još razigrani mladić, učinilo mu se zabavnim odmah nas odvesti u najmorbidniji klub. Sve plesačice bile su redom gole, a dok su neke od njih plesale na podiju, druge su se izazovno brčkale u velikim jacuzzijima razbacanim uokolo. Prosjek godina gostiju ovog kluba bio je preko 60, a dobar broj muškaraca pored svog pića držao je štap za hodanje. Putanju njihovih izvitoperenih prstiju i jezika prestao sam pratiti niti desetak sekunda po ulasku, a bilo je dovoljno svega dvije minute da Ben po našim blijedim licima shvati da je pretjerao.

"Pretty women" iskustvo

Drugo mjesto bilo je puno pristojnije. Sve su djevojke bile odjevene, a gosti su mogli, ako plate piće nekoj od njih, dobiti desetak minuta pipkanja i žvaljakanja. Možda će vam se ovi moji opisi učiniti nepotrebnima, no ispričajte me. Možebitno sam zaostao, ali nikad nisam bio u go-go baru i za mene je cijela ova praksa nešto sasvim novo. Upravo sam na ovom mjestu doživio svoje prvo "Pretty women" iskustvo. Naime, jedna od jedva punoljetnih plesačica na podiju, cijelo me vrijeme indikativno promatrala, ali nije to bio pogled poziva na seks, to je bio vapaj za pomoć. Barem sam ja to tako protumačio. Naivno ili ne, nakon nekog vremena, debeli Korejac platio joj je piće i pozvao je u krilo.

Znatiželjno sam je nastavio gledati, a svaki put nakon što je bila prisiljena poljubiti se s njim, okrenula bi se prema meni, tužno me pogledala i obrisala usne. U tom trenutku sve mi se nekako zgadilo. Dobio sam potrebu uhvatiti je za ruku i odvesti od svega toga. Zašto to radi? Traži li izlaz iz svega? Mogu li joj kako pomoći? A onda sam pogledao tog pretilog starca. Možda je cijeli život kao pseto privređivao, othranio nekoliko djece i sad kad mu je voljena supruga umrla, želi uživati barem na toj posljednjoj stepenici života. Tko sam ja da ga osuđujem i kradem mu možda i posljednju životnu radost? Našavši se u unakrsnoj vatri misli, na koncu mi je jedino preostalo pobjeći. Bilo je to i više no dovoljno za prvu večer.

Dead man walking!

Sljedeće smo se večeri naravno vratili na mjesto zločina, a ovaj put željeli smo bolje upoznati Walking street. Kako izgleda to čudo? Zamislite ulicu od neka dva kilometra sa stotine noćnih klubova, go-go barova, masažnih centara i restorana te rijeku ljudi koji se slijeva. Ulični zabavljači, štandovi s hranom, prosjaci, prostitutke, svodnici, svi u nekoj vječnoj euforičnoj potrazi. Sve se doima pomalo nestvarno, a začinjeno je sa stotinama promo-dječaka, koji nude ping-pong show, true sex show, žene, dječake, drogu, Viagru i da dalje ne nabrajam...

Inače, walking street je podijeljen na sektore. Prvi je rezerviran za ženske prostitutke, središnji za lady-boyeve, a krajnji za gay populaciju. Prvi i drugi lako je zamijeniti pa transgender osobama nije dozvoljeno ulaziti u određene noćne klubove koji drže do renomea. Kad sam pitao Bena na koji se način vrši provjera, uhvatio se za muda. Nema druge, izgledaju bolje od originala. Još za vrijeme večere, Chris je ispričao kako ni nakon sedam godina ne može sa sigurnošću reći je li riječ o ženi ili ne, međutim izveo je jedan zaključak. Ako se za nekom djevojkom na ulici okrene, ona je lady-boy. Naime, toliko su lijepi, zgodni i atraktivni da pored njih žene ne plijene pozornost.

Čuvaj se štikle lady-boya

Inače, većina ovih uslužnih djelatnika nije napasna, međutim uvijek postoji određeni broj njih koji su jako nasrtljivi. Valja biti pažljiv, uputili su nas. Kada lady-boy uoči potencijalnu žrtvu, a ona je u pravilu dosta pijana, skine štiklu, zaleti se i opali je po glavi. U svoj toj gužvi nitko ništa ne primijeti, a nedužni prolaznik u pravilu ostane bez mobitela, novčanika i još koječega. Još jedna stvar o kojoj treba voditi računa, jesu ruske inačice noćnih i go-go klubova. Tamo je situacija gotovo identična, s dvije bitne razlike.

Kao prvo djevojke su sovjetskog podrijetla, a kao drugo u takvim objektima često se dešava ono o čemu i u Hrvatskoj imamo priliku slušati. Naime Rusi pokušavaju na sve načine prevariti strance, bilo astronomskim cijenama pića bilo kojekakvim drugim zamkama. Djevojke na tim mjestima mogu te dirati i maziti, međutim ako samo u jednom trenutku uzvratiš dodir, tim si je postupkom kupio za tu večer. Ona će odmah otrčati kod menadžera, a on će tražiti najmanje stotinu eura. Iz ovoga se, kažu, nemoguće izvući, zato je Ruse najbolje izbjegavati.

Svakom gostu tri dana dosta

Što još reći o ovom mjestu? Treće i posljednje večeri (baš kao i u Las Vegasu, više se ne može izdržati) odlučili smo otići u jedan od onih "normalnih klubova" u kojem ljudi navodno uživaju isključivo u alkoholu i muzici. Međutim ako ste pomislili da se na takvom mjestu može pronaći neka normalna lokalna djevojka, gadno ste se prevarili. U ovakvim noćnim klubovima caruju freelance prostitutke koje se pretvaraju da ih zanimate, a koje nakon svega nekoliko izmijenjenih rečenica predlažu da biste mogli otići negdje nasamo.

Radi se o najnižoj kategoriji, djevojkama koje za seks traže 200-njak kuna, a iako se moglo pronaći nekoliko atraktivnih, cijela ova priča počela mi se prilično gaditi. U jednom trenutku imao sam osjećaj kao da me netko odzumirao. Vidio sam se kao točkicu u golemom seksualnom kavezu. Moram hitno van! Što uopće radim ovdje? Neka sve ide dođavola! Eto im njihova Pattaya, eto im njihovi morbidni prohtjevi, ja jednostavno nisam za to. Ne pripadam tom svijetu i nikada neću pripadati. Ne znam vrijeđam li koga time, ali ne namjeravam platiti za seksualni užitak. Ni radi sebe ni radi njih. Kako je govorio dobri Savo iz Kikinde: "Zbogom Pattaya, na k..."

Dame i gospodo, mislim da više nema smisla pisati. Nekih se stvari ne želim ni da sjetim (za razliku od Balaševića srećom nisam hteo eto sve da probam), a neke su poput tijesta od lošeg brašna. Ma kako ga god uporno i vješto mijesio, prihvatljivi kolač oblikovati uspio nisam. Uglavnom, bilo bi to sve za ovaj put. Vidimo se u nekoj novoj Pattayi, nekom novom cirkusu. Moj put se nastavlja prema Ko Phanghanu, gdje ću prisustvovati Full Moon Partyju nakon čega ću se zaputiti u jedan od najizoliranijih otoka Tajlanda - Koh Tao.