NAJBOLJE što možete učiniti kako biste svijet učinili boljim mjestom jest stvoriti kulturu ljubaznosti u vlastitom domu. Djeca uče brinuti o drugima kada im se pomogne razumjeti kako se drugi osjećaju, a najbolji način da ih se nauči ljubaznosti jest da je i sami pokazujete u svakodnevnom životu.

Mala djela dobrote pomažu u stvaranju dobrih navika i daju drugima osjećaj da su voljeni i prihvaćeni. Sve počinje temeljnim uvažavanjem drugih, umjesto djelovanja isključivo iz vlastitog interesa, piše Parents.

Kako djecu odmalena učiti ljubaznosti?

Ljubaznost znači "gledati srcem", objašnjava Angela C. Santomero, autorica knjige "Radical Kindness". Za najmlađu djecu to može biti tapšanje po leđima zabrinutog prijatelja ili dijeljenje keksa s bratom. Za stariju djecu, ljubaznost može biti poziv usamljenom školskom kolegi da sjedne za njihov stol, tješenje nekoga tko je tužan ili doniranje dijela džeparca.

Bez obzira na definiciju, važno je poticati je od malih nogu. Fokusiranjem na obzirne navike i konkretne akcije moguće je odgojiti novu generaciju dobrih ljudi.

Što je zapravo ljubaznost?

Razgovore o ljubaznosti možete započeti i prije nego što djeca postanu dovoljno stara da se tako ponašaju.

Empatija nam je urođena zahvaljujući sustavu zrcalnih neurona i zbog toga intuitivno osjećamo ono što drugi osjećaju, objašnjava psihijatrica dr. Kelli Harding. To je razlog zašto dvogodišnje dijete može zaplakati kada vidi drugo dijete kako pada. To je prilika da mu se objasni iskustvo: "Tužna si jer ti je stalo do prijateljice, a ona se udarila".

Dok je empatija razumijevanje, suosjećanje je djelovanje na temelju tog razumijevanja, a ta se sposobnost razvija nešto kasnije. "Kako se djetetov mozak razvija, ono može bolje odvojiti 'tebe' od 'mene' i tada se formira suosjećanje", kaže dr. Harding.

Razvojni pedijatar dr. Damon Korb dodaje da su mala djeca jako usmjerena na sebe, ali im se postupno može pomoći da razmišljaju o "nama" korištenjem uključivog rječnika. Primjerice, možete pitati: "Što bismo danas mogli raditi, a da svima nama bude zabavno?"

Pravo vrijeme za razgovore o ljubaznosti je u dobi od tri, četiri ili pet godina, a "Zlatno pravilo" je savršen početak. Predškolcu možete objasniti: "Prema drugima se odnosimo onako kako bismo voljeli da se oni odnose prema nama".

Kad dijete to usvoji, možete prijeći na "Platinasto pravilo", koje kaže da se prema ljudima odnosimo onako kako je najbolje za njih, čak i ako se to razlikuje od onoga što je najbolje za nas. To možete ilustrirati primjerom.

Pitajte dijete hoćete li umornom bratu nakon škole donijeti međuobrok. Kad dijete predloži grožđice, podsjetite ga da je to njegov omiljeni međuobrok i potaknite ga da se sjeti što brat voli. Dijete će se osjećati ponosno kada bratu pruži krekere sa sirom, iako ih samo ne voli.

Mašta kao alat za empatiju

Razmišljanje o tome kako bi se netko drugi osjećao jedna je od najmoćnijih navika koje se mogu usaditi djeci. "Ne možete biti suosjećajna osoba ako nemate aktivnu maštu - morate se moći staviti u tuđe cipele", kaže Katherine Applegate, autorica nagrađivanih dječjih knjiga.

Igra pretvaranja odličan je način da mala djeca vježbaju empatiju. Možete reći djetetu: "Tvoja lutka je pala i udarila glavom! Što misliš, što bismo trebali učiniti za nju?".

Kako djeca rastu, tražite od njih da zamisle složenije stvarne scenarije. "Svojoj djeci ukazujem na razlike bez donošenja sudova, kako bi sami mogli formirati mišljenje", kaže dr. Korb. "Mogao bih reći: 'Pitam se kako je to spavati vani kad je hladno'". S vremenom takav način razmišljanja postaje automatski, a s njim i djetetova reakcija.

Zajedničko čitanje knjiga još je jedan jednostavan način da se povežete s djetetom i doživite tuđi život. "Kada čitamo, zamišljamo srcem i dušom. Likovi u knjizi često dijele svoje osjećaje na dublji način nego što bi to činili da sjede ispred vas", napominje Applegate.

Budite primjer koji će slijediti

Kada je riječ o odgoju obzirne djece, najvažnije je biti im uzor, ističe dr. Harding. "Ne možemo kontrolirati njihovo ponašanje, ali možemo tražiti načine da sami pokažemo ljubazno ponašanje".

Djeca nas žele kopirati od najranije dobi, pa im ljubaznost možete modelirati od rođenja. Promatrat će kako se odnosite prema ljudima u svakodnevnim situacijama, od suptilnih interakcija, poput odlaganja telefona kako biste zahvalili prodavaču, do opipljivijih djela poput pozivanja usamljene osobe na ručak ili nošenja obroka bolesnom susjedu.

Naravno, važno je i kako se odnosimo prema vlastitoj djeci. Dr. Harding kaže da nam intuicija govori mnogo o ljubaznosti i da treba vjerovati empatiji više nego pravilima. To može značiti da držite bebu u naručju jer želi biti uz vas ili da se vratite u trgovinu po olovku s Kraljem lavova, ne zato što dijete plače, već zato što ste shvatili koliko mu je to važno.

Također je važno da vas djeca vide kako ste ljubazni prema sebi, kaže dr. Carla Naumburg. To uključuje brigu o sebi, ali i opraštanje pogrešaka. Ako pogriješite, umjesto da se prekoravate, recite: "U redu je, svi griješimo".

Od ideje do svakodnevne navike

Pomozite djeci da apstraktan pojam ljubaznosti povežu s konkretnim postupcima: dijeljenjem, volontiranjem, darivanjem, uključivanjem drugih, tješenjem i primjećivanjem kada nekome treba pomoć. Te se navike isprepliću s bontonom, jer ljubazni postupci poput govorenja "molim" i "hvala" također njeguju dobrotu.

Dr. Harding te male prakse naziva "mikroljubaznostima" i kaže da one čine veliku razliku. Djeca se uvijek mogu zapitati: "Što mogu učiniti u ovom trenutku da situacija postane ljubaznija?". Idealno je stvoriti pozitivnu atmosferu oko prakticiranja ljubaznosti, umjesto da se djecu kori.

Zato, kada su vaša djeca ljubazna, primijetite to i pohvalite ih: "Baš si ljubazno postupio! Dao si svoj kolačić sestri da je razveseliš".

Ljubaznost je ponekad teška

Trebamo podsjetiti i sebe i djecu da je ljubaznost ponekad teška, kaže dr. Naumburg. "Ona ne izvire uvijek prirodno iz vas, ali to ne znači da niste ljubazna osoba". Ponekad je izazovno biti velikodušan prema bratu ili sestri koji vas živciraju ili zauzeti se za prijatelja prema kojem se drugi loše odnose.

Sve što možemo učiniti jest nježno usmjeravati djecu da se sjete kako se drugi ljudi osjećaju, a zatim ih potaknuti da preuzmu odgovornost za svoje pogreške, jer je isprika sama po sebi oblik ljubaznosti. Što više djeca stječu naviku ljubaznog ponašanja, to će im ono postati prirodnije.

"Ljubaznost je doista poput mišića. Što više vježbate govoriti ljubazne stvari, to će vam biti lakše u trenucima kada je to teško", objašnjava dr. Naumburg.

Prepoznavanje učinaka dobrote

Pomozite djeci da primijete kakav je osjećaj biti ljubazan i kako drugi na to reagiraju. "Ljubaznost ne mora biti isključivo altruistična", rekao je autorici teksta njezin sin. Možete je prakticirati i zato što se zbog nje osjećate dobro.

Slično tome, važno je da djeca primijete kada su ljudi ljubazni prema njima, što će potaknuti zahvalnost. Ljubaznost i zahvalnost dvije su niti koje se isprepliću u spiralu djetetove sreće.

Dugoročno, ljubaznost će koristiti svima, i onima koji je daju i onima koji je primaju. To je ono što Angela C. Santomero naziva "lančanom reakcijom ljubaznosti", i to je nešto što je uistinu važno.