GARETH SOUTHGATE više nije izbornik Engleske. Dva dana nakon poraza od Španjolske (1:2) u finalu Eura u Njemačkoj, Southgate se zahvalio i nakon punih osam godina napustio je klupu reprezentacije čiji je dres godinama nosio i kao igrač. Očekivano? Vjerojatno.
Englezi su pred početak Eura bili prvi favoriti prema kladionicama i 58 godina nogometno frustrirana nacija bila je sigurna da će na Otok doći prvi i jedini veliki trofej nakon onog kontroverznog, osvojenog kod kuće pradavne 1966. Engleska na ovom turniru nije briljirala.
Dapače. Igrala je teško, blijedo, neuvjerljivo. To nitko tko i samo ovlaš prati nogomet ne može negirati. Nakon 13. minute prvog kola protiv Srbije, kad je Jude Bellingham zabio gol, Engleska je praktički prestala igrati i valjda je čekala da je neka dobra vila odnese direktno u finale.
Je li Southgateova Engleska igrala jadno na ovom Euru? Je, ali je stigla do još jednog finala
Utakmice reprezentacije koju je vodio Gareth Southgate na ovom turniru zaista su bile negledljive i engleska javnost je s pravom negodovala. Nikome nije bilo jasno zašto Jude Bellingham u reprezentaciji nije Hey Jude iz Reala, još manje je logike bilo u ignoriranju fantastičnog Colea Palmera, a navijačima u Engleskoj pomalo je bila i puna kapa forsiranja Harryja Kanea samo zato što je to Harry Kane. Sve je to točno.
Međutim, Engleska, ta očajna i nikakva Engleska igrala je drugi put zaredom u finalu Eura, a da nije Dani Olmo u 90. minuti s gol-linije očistio udarac glavom Marca Guehija, lako je moguće da bi i drugi put zaredom prvaka Europe dobili nakon udaraca s bijele točke.
Samo s bitnom razlikom da bi Englezi ovaj put, za razliku od prije tri godine, bili veliki favoriti i tko zna, možda bi skinuli kletvu i pobijedili ekipu za koju mnogi sad vole reći da je do naslova došla uvjerljivije i zasluženije nego itko ikad. Međutim, bivši Dinamov igrač je bio tamo gdje ni po kakvoj logici nije trebao biti i titula je još jednom otišla na drugu adresu umjesto u London.
Southgate je čitavo ovo vrijeme pokazivao da je gospodin, a od razvaljene Engleske stvorio je obitelj
Gareth Southgate nije uspio i imao je dovoljno morala i poštenja da se zahvali na ukazanom povjerenju i odstupi iako ga, a to je jako važno, nitko nije tjerao s klupe. Naravno, nitko od onih koji imaju legitimitet za takvo nešto. Nakon dva dana razmišljanja zaključio je da je iznevjerio naciju i da je vrijeme da priliku dobije netko drugi.
Pritom ni u jednom trenutku, ni neposredno nakon finala ni kroz čitav ovaj turnir, ali ni kroz čitav svoj mandat, na kritike nije odgovarao napadima i jeftinim populističkim parolama o domoljublju i zajedništvu. A mogao je, pogotovo nakon finala 2021. u Londonu, kad je kao nijedan izbornik prije njega ujedinio cijelu Englesku.
Bila je to prva reprezentacija Engleske u kojoj su većinu igrača činili potomci doseljenika i za koju su u jednakoj mjeri navijali obitelj imigranata iz Jamajke i Pakistana te hard core navijači Millwalla i West Hama. Od desetljećima razjedinjene i međusobno posvađane ekipe dobrih igrača, Southgate je stvorio skupinu momaka koja izgleda i ponaša se kao obitelj.
"Ne znam hoće li Gareth otići. Treba mu vremena da odluči. Htjeli smo naslov osvojiti za njega'', rekao je neposredno nakon finala, sav utučen i u suzama, kapetan Engleske Harry Kane. Isti onaj Kane koji je predmet zajebancije cijelog nogometnog svijeta zbog broja osvojenih trofeja u karijeri.
Prvu rečenicu nakon izgubljenog finala i jedinstvene prilike da napokon u karijeri podigne trofej, i to onaj s reprezentacijom, Kane je posvetio čovjeku koji ga je izvadio iz igre i oteo mu priliku da u potencijalnim produžecima ili penalima postane heroj Engleske.
''Sve ovisi o Savezu i o tome što će izbornik odlučiti. Prema Garethu nemam ništa do ogromnog poštovanja. On mi je omogućio da debitiram za Englesku, zbog njega sam sad tu i zbog njega se u reprezentaciji osjećam kao kod kuće", rekao je dan nakon finala Jude Bellingham pa dodao:
''U posljednjih godinu dana naš je odnos dosegnuo razinu puno višu od nogometa. Osjećam da mu se mogu posve otvoriti i mislim da to najbolje govori kakav je čovjek. Što god se dogodilo s Garethom, uvijek ću ga poštovati. Ako ostane, tada ću biti još odlučniji osvojiti nešto za njega jer on to zaslužuje. Ponekad brojke ne lažu i on je naš najuspješniji izbornik od 1966. Što god da odluči, uvijek će imati moje poštovanje i moju ljubav." Da, to je rekao momak koji je negdje do sredine ovog Eura bio prvi favorit da osvoji Zlatnu loptu, a vrlo vjerojatno će bez nje ostati zbog nekih nama čudnih poteza svog izbornika.
Kad Dalić priča o obitelji i poniznosti, onda je genij, a Southgate je arogantna engleska neznalica
Otkako je stigao na klupu Hrvatske, od Zlatka Dalića smo rijetko mogli čuti neke revolucionarne taktičke inovacije i verbalnu spretnost u stručnom komentiranju vlastitih odluka. Dalić, ali ni igrači Hrvatske nikad nisu krili da su im glavna snaga zajedništvo i obiteljski odnosi unutar reprezentacije.
I kad Dalić s takvim pristupom (samo, za razliku od Southgatea, hrvatski izbornik o takvim odnosima među igračima i poniznosti ne prestaje pričati od listopada 2017.) izbori finale i polufinale velikog turnira, onda je riječ o geniju, a Englez je bahata neznalica koja je samo imala puno sreće. Jer je Hrvatska, eto, nije imala 2018. i 2022.
Je li Gareth Southgate činio neke pogreške tijekom svog mandata? Sigurno da je. Je li mogao donijeti neke druge odluke? Naravno. Bi li te odluke nešto promijenile? Nemamo pojma i to nitko ne može znati. Kao što nitko nogometno pismen ne može osporiti da je protiv Španjolske u finalu pripremio utakmicu onako kako je jedino bilo logično i da je u prvih 45 minuta ta svemirska i zastrašujuća Španjolska djelovala jednako jalovo kao i njegova Engleska.
Makijavelistički pristup u tom poluvremenu bio je jedino rješenje kako uspavati ona dva monstruma na španjolskim krilima i otupiti mozak Furije Rodrija. U tome je Southgate u potpunosti uspio i tek kad je pao prvi gol, na samom početku drugog poluvremena, utakmica se otvorila i gledali smo nešto sasvim drugačije od tih prvih ''engleskih'' 45 minuta.
Neobjašnjiva mržnja prema Engleskoj u Hrvatskoj
Ukratko, svaki Southgateov potez u finalu imao je rezona, a to što se nama nije sviđalo kako mu momčad igra i što ne umire u ljepoti je samo naš problem. Na koncu, a kakav su to nogomet na ovom turniru igrali ostali velikani? Francuzi, Portugalci, Belgijanci... Nikakav, eto kakav. A dojam je da je najviše hejta, barem u Hrvatskoj, bačeno upravo na Southgatea i njegovu Englesku.
''Luzeri, odvratni i puni sebe, arogantni i prepotentni, bahati, neznalice..." Sve su to bili epiteti kojima su u hrvatskoj javnosti tijekom ovog Eura, od poznatih i nepoznatih stručnih i nestručnih komentatora, častili Southgatea i Engleze. Zaista je tužno i ružno bilo slušati i čitati tolike izljeve mržnje prema čitavoj jednoj naciji a da nismo dobili nijedan valjani argument za takve shizofrene i šovinističke ispade.
Toliko se nije vrijeđalo ni Karabatićevu Francusku
Toliko se nije vrijeđalo ni Karabatićevu Francusku. Pobjeda Španjolske se u Hrvatskoj slavila u najmanju ruku kao da su Modrić i društvo podigli pokal. Ne zbog zaljubljenosti u ljepotu igre Furije (iako je točno i da su Španjolci zbog stila igre na ovom turniru dobili puno neutralnih simpatizera), već zbog bizarne netrpeljivosti prema Englezima.
Prepotentni, arogantni i bahati? Što to točno znači? Zbog čega su Englezi puni sebe, a Francuzi, Talijani, Mađari ili Hrvati nisu? Možda zbog one iritantne pjesme It's Coming Home (ili Football's Coming Home) o povratku nogometa kući? Ne, to nije pjesma koja govori o titulama i naslovima koji samo čekaju da se sve vrati u normalu pa da izumitelji nogometa pokažu ostatku svijeta kako se igra i osvaja.
Pjesmu su 1996. povodom Eura i 30. obljetnice SP-a 1966. u Engleskoj snimila dva engleska komičara, David Baddiel i Frank Skinner, uz pratnju benda Lightning Seeds. Povratak kući je značio povratak nekog velikog natjecanja u Englesku. Ništa drugo.
U komentarima ispod brojnih domaćih portala moglo se pročitati čak i da se za Engleze ne može navijati jer su stoljećima bili ''proklete imperijalističke svinje i odvratni kolonizatori.'' Da, sjajan argument jer, eto, Španjolci su prije par stotina godina među Maje, Inke i Azteke donijeli svilu i čaj, a ne mač i oganj. Francuska, Nizozemska, Turska, Belgija, Njemačka, Portugal - reprezentacije koje su igrale u nokaut-fazi Eura. Da, sve redom nacije koje su kroz povijest širile mir i bratstvo. Bilo bi smiješno da nije grozno.
Brojke sve govore
Voljeli Southgatea ili ne, sviđao vam se njegov nogomet ili ga prezirali, brojke i činjenice govore za sebe. Sad već bivši izbornik Engleske sjedio je na klupi reprezentacije na 102 utakmice. U periodu između 2016. do danas ostvario je učinak od 61 pobjede, 24 remija i 17 poraza.
Ima 59.8 posto uspješnosti i treći je na vječnoj ljestvici broja vođenih utakmica svih engleskih izbornika. Walter Winterbottom (1946. do 1962.) ima ih najviše za Englesku, 139, no čovjek je ostao u pamćenju isključivo kao majstor koji je odveo Engleze na njihov prvi Mundijal 1950. i tamo ispao odmah u grupi te izgubio od američkih amatera.
Samo Sir Alf Ramsey (1963.-1974.) ima veći postotak pobjeda od Southgatea (61.1 posto) uz osvojen trofej, ali i on osim tog domaćeg naslova prvaka svijeta nije ostvario značajniji rezultat, a na SP 1974. se nije ni plasirao.
Southgate ima više pobjeda u nokaut-fazi od 2016. nego svi engleski izbornici zajedno od 1966.
Od polovice 1970-ih do sredine 1980-ih Englezi su dominirali europskim klupskim nogometom. Liverpool, Forest i Aston Villa su harali Europom, ali svi ti brojni stručnjaci koji su se redali nisu mogli s reprezentacijom napraviti ništa. Mundijale 1974., 1978. i 1994. su propuštali, a na Eurima osim domaćeg polufinala 1996. ili su ispadali u skupinama ili se nisu ni plasirali. I tako desetljećima.
Nemoćni i pogubljeni, Englezi su posegli i za trofejnim trenerima s kontinenta kad su shvatili da imaju možda i najbolju ekipu u povijesti. Beckham, Terry, Ferdinand, Ashley i Joe Cole, Gerrard, Lampard, Rooney... bili su igračine koje su po kvaliteti trebale dominirati svjetskim nogometom.
Međutim, ni Sven Goran Eriksson ni Fabio Capello nisu se baš proslavili. Eriksson je uspio povezati tri četvrtfinala, a slavni Talijan je ispao već u osmini finala SP-a 2010. Nama omiljeni Wally with a Brolly Steve McClaren čak je uspio ne otići na Euro 2008., a Southgateov prethodnik Roy Hodgson je oduševio naciju kad je u osmini finala Eura 2016. ispao od Islanda.
Southgate je s reprezentacijom odradio pet natjecanja. Na dva Eura je igrao u finalu, na SP-u u Rusiji se plasirao u polufinale, četiri godine u Kataru je u fantastičnoj utakmici nadigrao Francuze, ali je izgubio 2:1, a ima i broncu iz Lige nacija 2019.
Od 1966., kad je bila prvak svijeta, do Southgateovog dolaska Engleska je pobijedila u svega sedam nokaut-utakmica. Southgate ih u šest godina ima devet. Prije Southgatea Engleska je najdulje pet mjeseci bila među pet najboljih reprezentacija svijeta prema FIFA-inoj ljestvici. Za vrijeme njegova mandata tu je svih šest godina.
Da, očito, čovjek je neznalica i bahati bezveznjak jer nije igrao nogomet za dušu kakav su nekoć igrali Zicov i Socratesov Brazil. Koji su osvojili baš ništa.